Petra Tadić – ta:pija
Dizajn plakata: Petra Tadić
Organizacija izložbe: HUiU – Hrvatsko udruženje interdisciplinarnih umjetnika i Anja Ilijašević Mitrović
Produkcija izložbe: Hrvatsko udruženje interdisciplinarnih umjetnika
…there is a crack in everything… that’s how the light gets in…
Leonard Cohen
Ekoton je prijelazno područje između dvije biološke zajednice, mjesto gdje se one sastaju i integriraju. Može se pojaviti na terenu kao postupno spajanje u širokome području, ili se očitovati kao oštra granična linija – uska ili široka. To je mjesto napetosti. Međusobni utjecaj dviju graničnih zajednica u prirodi poznat je i kao efekt ruba.
Ekološka, temporalna ili sukcesija poretka – proces je u kojemu se u staroj razvija nova struktura. U beživotnim područjima, gdje podloga nije u stanju održavati život, nastupa vanjski utjecaj i staro se povlači, a novo nastaje. U područjima u kojima je zamjetan neki poremećaj, na mjestu uklonjene zajednice koja je ranije postojala nastaje druga vrsta, jer stara nema više uvjeta za život.
U svakomu razdoblju određene vrste razvijaju sebi svojstvena obilježja života kako bi iskoristile posebne uvjete. Isprva samo mali broj vrsta uspijeva u poremećenome staništu. Nove vrste prihvaćaju se i modificiraju stanište mijenjajući životne uvjete. Te promjene omogućuju drugim vrstama da uspijevaju, čineći ih čak prikladnijima za modificirano stanište. Te interakcije utječu na obrazac i brzinu promjena. One su ili predvidive, ili nepredvidive i nasilne. Susret novoga i starog je ili homogen (zajednice jednako dominantne), ili je slika mnogoznačna (kada je svaki medij u drugi uključen u nedefiniranom prostiranju i granicama).
Vrhunac zajednice nastaje kada mreža interakcija postane toliko zamršena da nijedna druga vrsta ne može biti priznata. Ili kada kontinuirani poremećaji malih razmjera proizvode razne mješavine vrsta, pa svaka vrsta može postati dominantna.
Helga Goran koristi metaforu mikro(urbanog)protora, procjepa u pronađenom ili izgrađenomu okolišu, svojevrsnu mikrogeografiju običnih javnih prostora – za predstavljanje metaprostora koji temeljem urbaniteta ili prirode, iz apstrakcije uvodi temu neovisne strukture. To je struktura koja se nužno ne odnosi ili proizlazi iz programa/ sadržaja u kojemu se fizički nalazi.
Prikazani radovi – rub u svemu što trpi promjenu, pukotine u svemu kroz koje svjetlost ulazi – na dvojak način tretiraju poršine graničnih područja. Obilje unesenih vrsta u ekoton može dovesti ili do veće djelotvornosti dviju zajednica koje dijele prostor, ili se u zoni u koju se integriraju dvije zajednice (ili mnogi različiti oblici života koji žive zajedno) one često natječu za prostor.
Ako povežemo ovu metaforu i njenu predstavu prikazanu u fotografijama s vremenom u kojemu se nalazimo, ne možemo zanemariti činjenicu da nam je uslijed promijenjene dinamike utjecanja na nju priroda pravom mjerom uzvratila. Na svaki je način razvidno da je priroda odvibrirala u skladu sa silama koje su je vodile do ruba. Trenutno, mi se izoliramo, a ona se vraća ravnoteži, buja i obnavlja. Ta metafora samoregulacije kojoj nas priroda uči, ako pažljivo pratimo događaje i pažnju usmjerimo na protok energije i izmjenu tvari unutar sustava (što su glavne značajke svakog sustava), prenosi poruke života oko nas koje spoznamo kada na njega više ne utječemo.
Na novu zajednicu straha identificiranu s represivnom moći, na obrasce nametnute izvana, situacija će neminovno reagirati. Primijetimo u radovima promjene između dva sustava u fizionomiji, u vrstama … ispod svega stoji klin – zona fizičke tranzicije, jasnog razgraničenja i odvajanja živog i neživog, stvarnoga i varke.
Znamo da je spajanje sastavih dijelova glavna sila postojanja na svijetu. Tranzicija podrazumijeva intenzivno usavršavanje prema trenutnoj, novozadanoj slici.
Isprva šok novoga. Neizbježni sukob. Dilema: da bismo bili prilagođeni savršenstvu – da li trenirati, oponašati ili stajati u sjeni?
Ne, pustimo i osluškujmo promjenu.
Kada u tišini nelagode napravimo prostora i pružimo mu adekvatnu pažnju, stvari se odvijaju u mudrosti tijela i trenutka, pod otvorenim nebom, u prihvaćanju, iz mjesta gdje se nalazi pukotina…
Daniela Škandul
Helga Goran multimedijalna je umjetnica, rođena 1968. godine u Puli. Živjela je i radila na Novom Zelandu od 1996. do 2012. godine. Bila je finalistica za nagradu Anthony Harper 2010. Izlagala je slike, crteže, fotografije i video radove u galerijama Novog Zelanda, Srbije, Hrvatske i Austrije. 1995. godine diplomirala je na Odsjeku za voćarstvo i vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. 2007. godine završila je preddiplomski studij likovnih umjetnosti na Design & Arts College of New Zealand and WCAD, a potom i diplomski (Master) studij likovnih umjetnosti (fotografije) na Sveučilištu Massey u Wellingtonu 2011. Članica je HDLU i HDLUI. Trenutno živi i stvara u Puli.
HUiU galerija 16. 7. – 31. 7. 2020.
HUiU galerija 2. 7. – 15. 7. 2020.
U četvrtak, 2. srpnja u 20 sati u galeriji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika (HUiU) u Puli otvara se izložba “Vanja Cuculić – Drama! Plakati za GDK Gavella 2005. – 2019.” Nakon premijere u HDD galeriji i Orisu – kući arhitekture u veljači ove godine, izbor iz jednog od najuzbudljivijih plakatnih opusa u suvremenom hrvatskom grafičkom dizajnu moći će pogledati i pulska publika. Od 2005. do 2019. godine ovi su plakati oblikovali lice jednog javnog teatra, stimulirali pažnju i imaginaciju promatrača, kreirali snažne vizualne predodžbe o predstavama za koje su dizajnirani, ali i o samom kazalištu te kreativnom potencijalu medija plakata danas. Kustos izložbe je Marko Golub, a izložba ostaje otvorena do 16.7.2020.
VIŠE: http://dizajn.hr/blog/vanja-cuculic-drama-plakati-za-gdk-gavella-izlozba/
Iz teksta Marka Goluba:
Biti u prilici odjednom zaroniti u neku obilnu kolekciju dobrog grafičkog dizajna uvijek je privilegija. Riječ je o drukčijoj vrsti zasićenja slikama od one kojoj smo izloženi svakodnevno, mi više nego ijedna generacija generacija prije nas. Iz pasivnosti klizanja newsfeedovima koji se pred nama protežu poput beskonačne vojne parade, odjednom nam pažnju razbuđuju, jedna za drugom, slike izuzetnog komunikacijskog naboja, niz malih eksplozija u aveniji kapitalizma nadzora. Niz slika koje na artikuliran vizualan način utjelovljuju manje ili više kompleksne ideje, značenja i informacije, koje su oblikovane tako da zaokupljaju naše misli, stimuliraju naša zapažanja i pritom nas i uče samom čitanju slika. Profesionalno raditi takav dizajn također je privilegija, koju je Vanja Cuculić imao u kontinuitetu punih 15 godina kao kućni dizajner plakata za Gradsko dramsko kazalište Gavella. Koliko mi je poznato, to je najdulji takav angažman u posljednja tri desetljeća, koji je rezultirao jednim od najkonzistentnijih i najsnažnijih plakatnih opusa kod nas uopće.
Od svojih početaka sve do danas upravo je Cuculićev rad za Gavellu uvelike definirao visoki standard toga što znači kazališni plakat u Hrvatskoj u 21. stoljeću, naročito u kontekstu javnih institucionalnih kazališta. Tek unatrag posljednjih nekoliko godina, sukscesivnim dizajnom Lane Cavar, Zorana Đukića, Darija Devića, kolektiva NJI3 i kolektiva Oaza za HNK u Zagrebu još je jedno javno repertoarno kazalište doista napravilo veliki iskorak u vizualnom komuniciranju. Iako je imao nekoliko slavnih prethodnika – plakate za Gradsko dramsko kazalište svojevremeno su dizajnirali i Alfred Pal i Boris Bućan – današnja prepoznatljivost zagrebačkog kazališta Gavella proizlazi upravo iz Cuculićevih dizajnerskih napora. Tim plakatima se, jednim po jednim, gradio vizualni identitet kazališta, i pritom se tu ne radi samo o grafičkim standardima, o nekom striktnom poretku stvari, nego prvenstveno o vizualnim predodžbama koje povezujemo s tim kazalištem, njegovim čudesnim imaginarijem koji je unutar sebe heterogen i razvija se na nepredvidljive načine, ali odlučno drukčiji od svega drugog što se trenutno nudi.
Iako nepogrešivo pripadaju našem vremenu, naročito po načinu upotrebe tipografije i odabiru tipografskih pisama, Cuculićev autorski stil razvijen za Gavellu u suštini je eklektičan. Njegovi kazališni plakati na neki su način i refleksija o onome što je u tom specifičnom žanru napravljeno kroz njegovu slavnu povijest, uključujući i zlatno doba plakata šezdesetih i sedamdesetih godina, dok je kao promotivno sredstvo još uvijek bio relevantan, a kao prostor za kreativno izražavanje na vrhuncu snaga. Ne samo što se u mnogim Cuculićevim plakatima doista, između svega ostalog, osjećaju odjeci slavne poljske škole plakata, nego je indikativan i sam odabir danas anakronističke tehnike – sitotiska, koji je najsnažnije obilježio upravo to razdoblje. Tehnika, sa svim svojim specifičnostima, značajnim prednostima, ali i jednako tako značajnim ograničenjima, povlači sa sobom svoje spomenute historijske reference, estetiku, ali usmjerava i način razmišljanja dizajnera. Cuculićevi plakati u sitotisku su uvijek barem u nekoj mjeri i izraz fetišističkog odnosa prema toj tehnici, njegovim ekstremno visokim kontrastima, intenzivnim nanosima boje i odnosima njihovih slojeva, grafičkim kvalitetama rastera i štriha. U njima sitotisak nije tek tehnički okvir, nego punopravno izražajno sredstvo, oni govore jezikom, ili radije specifičnim jezičkim idiomom sitotiska koji je njihov dizajner utvrdio do savršenstva (…)
(…) Prepoznatljivost plakata za Gavellu leži baš u spajanju elemenata iz različitih izvora, koji se poput pritoka svi ulijevaju u zajednički tok, stvarajući nove oblike i nova značenja. Gledajući plakate iz prvih nekoliko sezona ove suradnje, oni se doista doimaju kao da su jednako mogli nastati tada, ili dvadeset, trideset godina ranije. Za njihova autora bio je to i svjestan odmak od dotadašnjeg dizajna plakata za Zagrebačko kazalište mladih, gdje je dominirala fotografija i distancirana, pomalo klinička estetika. U prvih nekoliko sezona „kućni stil“ Gavelle Cuculić gradi na ilustraciji, kolažiranju elemenata starih enciklopedijskih grafika i fotografije koju dopunjava crtežom i tretira kao monokromne grafike, teksturama sitotiska, te naslovima i osnovnim informacijama (u novim tipografskim pismima Nikole Đureka) koji oštro poput skalpela presijecaju ilustracije horizontalno i vertikalno. Mnogi od njih otisnuti su na mat papiru u boji, što daje poseban intenzitet i kontrastnost ilustraciji i tekstu u odnosu na pozadinu. Premda bi se ovako otprilike dalo opisati neke najprepoznatljivije karakteristike njegova plakatnog opusa za Gavellu, te iako se one javljaju gotovo do kraja suradnje, Cuculić nije zarobljenik jednog stila, tehnike, pristupa, rukopisa, nego svakih nekoliko predstava radi korak u stranu.
Povremeno će se javiti i neki plakat u kojem tipografija ima dominantniju ulogu, a u kasnijim plakatima javlja se i upotreba letteringa, najčešće u suradnji s Leom Kirinčićem. Ako mu je za neku ideju, na primjer, potrebna suptilnija tehnička kvaliteta slike od one koju daje sitotisak, privremeno će ga se odreći, a reducirana paleta rastvorit će se u punu kolornu fotografsku sliku. Konačno, postoji niz plakata za koje su oblikovani neobični objekti, komponirane i fotografirane začudne prostorne situacije. Slike koje Cuculić pritom stvara obično nastaju kombiniranjem dvaju ili triju, manje ili više „običnih“ motiva, koji zajedno tvore neobične, pomalo nadrealne, napete, nekad i dijabolične prizore. Riječ jest o interpretaciji novog naslova, predloška, predstave, ali pritom treba imati na umu da kazališni plakat i značenja koja on vizualno artikulira ipak funkcioniraju relativno autonomno od sadržaja. Za doživjeti neki plakat nije od presudne važnosti detaljno poznavati dramski predložak, a još manje redateljevu interpretaciju istoga. Drugim riječima, uloga dizajnera nije da objasni predstavu, nego da nam da upečatljivu sliku koja će nas uvesti u nju.” (…)
O dizajneru:
Vanja Cuculić (Rijeka, 1977.) nakon stečene diplome na Studiju dizajna u Zagrebu radi kao dizajner, a ubrzo i kao art direktor u marketinškoj agenciji BBDO Zagreb. Godine 2002. jedan je od osnivača dizajnerskog studija Clinica, a 2005. godine pokreće vlastiti Studio Cuculić. Iste godine postaje stalni suradnik Gradskog kazališta Gavella, za koji je sve do 2019. godine, radi plakate za preko 70 repertoarnih predstava. Vanja Cuculić dobitnik je osam nagrada Red Dot, kao i drugih međunarodnih i domaćih priznanja – Identity Best of the Best, Summit Creative Award, BIO, HOW, International Poster Biennale Teheran, International Theatre Poster Biennale Rzeszow, European Design Award, Magdalena, Zgraf, Biennale kazališnog plakata u Varaždinu…). Njegovi radovi publicirani su u većini renomiranih časopisa za grafički dizajn (Print, Graphis, Novum, Kak…). Uz navedeno Vanja Cuculić je autor nagrađivanih projekata iz područja dizajna ambalaže, posebice vinskih etiketa.
VANJA CUCULIĆ – DRAMA! PLAKATI ZA GDK GAVELLA 2005 – 2019.
HUiU galerija 2.7. – 15.7.2020.
Autor koncepcije, kustos izložbe i autor teksta: Marko Golub
Autorski postav izložbe: Marko Golub i Vanja Cuculić
asistentica voditelja: Ora Mušćet
Grafički dizajn info plakata i ‘bookmarkera’: Vjeran Juhas
Koordinacija izložbe u Puli: Kristina Nefat
Organizacija izložbe: HUiU galerija i Hrvatsko dizajnersko društvo / HDD galerija
Realizaciju izložbe u HDD-u podržali su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
Program HUiU galerije sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova., Upravnog odjela za kulturu Grada Pule i Upravnog odjela za kulturu Istarske županije.
Sukladno Ugovoru o korištenju sredstava Ministarstva kulture objavljujemo HUiU članove koji su ostvarili pravo na “Jednokratne potpore nezavisnim profesionalcima u kulturi” :
Radovi u kojima se isprepliću arhitektonski modeli, crtež i skulptura uz miješanje osjetljivih materijala, poput papira i platna, s grubim građevinskim materijalima, rezultat su procesa inspiriranog promatranjem života u gradu u kojemu su građani naučili živjeti uz prazne prostore – prazne kuće, zgrade, tvrđave i cijela područja. Razmjer neiskorištenosti takvih prostora za mali grad poput Pule je kolosalan. Takav je i potencijal tih praznina. Neiskorištenost tih prostora inspirativna je za individualne i kolektivne scenarije.
Izložba se može pogledati od 28.5. do 19.6. 2020. svaki radni dan od 18 do 21 sat.