Vedran Ružić – 6 metara / multimedijalna izložba
“Gdje god da se nalazimo čujemo uglavnom buku. Kada je ignoriramo, smeta nam. Kada je slušamo mislimo da je očaravajuća.”
(J. Cage)
(J. Cage)
𝘔𝘶𝘭𝘵𝘪𝘮𝘦𝘥𝘪𝘫ska 𝘪𝘻𝘭𝘰𝘻̌𝘣𝘢 𝘯𝘢𝘴𝘵𝘢𝘭𝘢 𝘫𝘦 𝘶 𝘱𝘳𝘰𝘵𝘦𝘬𝘭𝘪𝘩 𝘨𝘰𝘥𝘪𝘯𝘶 𝘥𝘢𝘯𝘢, 𝘢 𝘤̌𝘪𝘯𝘦 𝘫𝘦 𝘢𝘶𝘵𝘰𝘳𝘴𝘬𝘪 𝘧𝘪𝘭𝘮, 𝘤𝘳𝘵𝘦𝘻̌𝘪 𝘻̌𝘢𝘭𝘣𝘪, 𝘢𝘴𝘧𝘢𝘭𝘵𝘯𝘪 𝘳𝘦𝘲𝘶𝘪𝘦𝘮 (𝘰𝘣𝘫𝘦𝘬𝘵𝘪) 𝘪 𝘯𝘰𝘷𝘰𝘬𝘰𝘮𝘱𝘰𝘯𝘪𝘳𝘢𝘯𝘢 𝘨𝘭𝘢𝘻𝘣𝘢 𝘰𝘴𝘮𝘪𝘴̌𝘭𝘫𝘦𝘯𝘢 𝘶𝘱𝘳𝘢𝘷𝘰 𝘶 𝘵𝘦𝘮𝘢𝘵𝘪𝘤𝘪 𝘱𝘳𝘰𝘫𝘦𝘬𝘵𝘢. 𝘊𝘫𝘦𝘭𝘰𝘬𝘶𝘱𝘯𝘪 𝘰𝘱𝘶𝘴 𝘳𝘢𝘥𝘰𝘷𝘢, 𝘪 𝘴 𝘷𝘪𝘻𝘶𝘢𝘭𝘯𝘰𝘨 𝘪 𝘴𝘢 𝘻𝘷𝘶𝘤̌𝘯𝘰𝘨 𝘢𝘴𝘱𝘦𝘬𝘵𝘢, 𝘪𝘴𝘱𝘳𝘦𝘱𝘭𝘦𝘵𝘦𝘯 𝘫𝘦 𝘵𝘦𝘮𝘰𝘮 𝘷𝘰𝘥𝘪𝘭𝘫𝘰𝘮 𝘰 𝘳𝘶𝘴̌𝘦𝘯𝘫𝘶 𝘬𝘶𝘤́𝘢, 𝘰𝘥𝘶𝘻𝘪𝘮𝘢𝘯𝘫𝘶 𝘵𝘦𝘳𝘦𝘯𝘢, 𝘯𝘦𝘻𝘥𝘳𝘢𝘷𝘰𝘮 𝘻̌𝘪𝘷𝘰𝘵𝘶 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘴𝘦 𝘯𝘢𝘮𝘦𝘵𝘯𝘶𝘰 𝘻𝘣𝘰𝘨 𝘪𝘻𝘨𝘳𝘢𝘥𝘯𝘫𝘦 𝘯𝘰𝘷𝘰𝘨 𝘢𝘶𝘵𝘰𝘱𝘶𝘵𝘢 𝘪 𝘯𝘰𝘷𝘰𝘨 𝘵𝘶𝘯𝘦𝘭𝘢 𝘯𝘢 𝘱𝘰𝘵𝘦𝘻𝘶 𝘰𝘥 𝘔𝘢𝘵𝘶𝘭𝘫𝘢 𝘥𝘰 𝘛𝘶𝘯𝘦𝘭𝘢 𝘜𝘤̌𝘬𝘢. 𝘒𝘳𝘢𝘵𝘬𝘰𝘮𝘦𝘵𝘳𝘢𝘻̌𝘯𝘪 𝘧𝘪𝘭𝘮 𝘱𝘳𝘢𝘵𝘪 𝘰𝘣𝘪𝘵𝘦𝘭𝘫 𝘬𝘰𝘫𝘢 𝘴𝘦, 𝘯𝘢𝘬𝘰𝘯 𝘥𝘶𝘨𝘰𝘨𝘰𝘥𝘪𝘴̌𝘯𝘫𝘦 𝘯𝘦𝘪𝘻𝘷𝘫𝘦𝘴𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘻𝘣𝘰𝘨 𝘪𝘻𝘨𝘳𝘢𝘥𝘯𝘫𝘦 𝘯𝘰𝘷𝘦 𝘵𝘳𝘢𝘬𝘦 𝘣𝘳𝘻𝘦 𝘤𝘦𝘴𝘵𝘦, 𝘶𝘴𝘬𝘰𝘳𝘰 𝘴𝘦𝘭𝘪 𝘪𝘻 𝘴𝘷𝘰𝘨 𝘥𝘰𝘮𝘢 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘴𝘦 𝘯𝘢𝘭𝘢𝘻𝘪𝘰 𝘯𝘢 𝘴𝘢𝘮𝘰 6 𝘮𝘦𝘵𝘢𝘳𝘢 𝘰𝘥 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘰𝘫𝘦𝘤́𝘦 𝘤𝘦𝘴𝘵𝘦.
Izjava autora Vedrana Ružića:
Nakon izgradnje prve dionice brze ceste Matulji-Tunel Učka 1980. godine, kad je samo mojoj obitelji prisilno otuđeno nekoliko tisuća kvadrata zemlje, krenulo se govoriti o izgradnji kompletnog profila autoputa i ta je neizvjesnost trajala do početka 2021. godine kada je donesena odluka da će nekoliko kuća biti srušeno, pa tako i ona moje obitelji. Do posljednjeg dana nismo znali s koje će strane biti izgrađena nova dionica ceste od državnog interesa i koje će kuće biti srušene, a na svako pitanje upućeno prema poglavarima odgovor je uvijek glasio: “Poštovani, obavijestiti ćemo Vas kada za to dođe vrijeme”.
Tako su svi ti ljudi postali nevidljivi i zanemarivani te su živjeli punih 20 godina s istim odgovorom, dok su samo željeli znati kada će i hoće li jednom svemu doći kraj. Iz godine u godinu promet je bio sve gušći i glasniji, a život bez bukobrana, koji također nisu postavljeni unatoč brojnim upitima, postao je nesnošljiv.
Kao sudionik toga, uz moju obitelj, susjede i ostale koji prolaze traumu dugogodišnje neizvjesnosti, želim kroz ovu izložbu prikazati (ne)bitnost tih ljudi koji kroz više generacija ostaju bez svoje zemlje i žive uz buku.
Teatar suživota duševne boli pojedinaca i buke prometa u razmaku od samo nekoliko metara iskustvo je koje su mnogi proživjeli živeći na cesti. Kroz “arheološki” sloj zaborava snimio sam eksperimentalni aktivistički film o iskustvu ljudi koji su doživjeli nepravdu ondašnjeg, a mnogi i današnjeg sistema, koji bi trebao biti, ali nije puno bolji?
U jednoj sceni u filmu ispitanici iz moje obitelji projicirani su s vijadukta na autoput te im promet neminovno nadvisuje govor, dok vozila prelaskom ne uočavaju pregaženu sliku, već im svjetlom u noći pobijaju projekcijsko postojanje. Nezdrava okolina stvara pritisak prihvaćanja kao normalne društvene forme svakodnevnog života. Koliko god ti ljudi nastoje živjeti povezani s prirodom njima je nametnut zvuk brzine, buke i nemira koje stvaraju sve brojnija vozila koja prometuju na samo nekoliko metara od njihovih kuća.
Video traje 24 minute iz izračuna t=s/v, odnosno udaljenosti od Tunela Učka do Matulja podijeljenom s dozvoljenom brzinom kretanja vozila na toj dionici u oba smjera.
Da bih dobio kompletan dojam o konstrukciji zvučnog paravana, odlučio sam ponovno postaviti dio glazbenog studija moga brata, budući da je upravo taj studio jedan od objekata koji će uskoro biti srušeni budući da se nalazi na trasi novoga autoputa, zajedno s kućom mojih roditelja. Crteži žalbi prikazuju scene radova na kopanju Tunela Učka, autoputu nekada (80-tih godina) te sada. Da bih ilustrativne prizore prikazao upečatljivijima, na pronađenim isprintanim žalbama stvarao sam crteže koji prekrivaju gotovo svu površinu rada, izuzetak su bile neke izjave ljudi koje su državi i ostalim autoritetima bile i tako nebitne.
“Asfaltni requiem”, odnosno niz od nekoliko objekata položenih na podu na prvu se čine kao sadnice zemlje, no budući da su rađeni od asfalta, odaju počast svim narušenim objektima i oduzetim terenima na trasi Tunela Učka-Matulji.
“Pjesmarica žalbi”, rad načinjen od niza čavlića, metaforično prikazuje dokumente “koji bodu” ljude koji su dobili nalog da isele zbog izgradnje autoputa. Čavli su slagani u ritmu notnoga crtovlja kao nasilan zvuk buke koji je uvijek ugrađen u živote onih uz autoput, dok su njihove izjave postavljene u nizu ispod glazbenih crtovlja kao pjesmarica žalbi.
Zvuk glazbenih kompozicija je eksperimentalano odsviran na bassu i kontrabassu te na limovima različitih veličina. Budući da se cijeli koncept priče vrti oko rušenja kuća, “otimanja” zemljišta te iseljavanja ljudi zbog nove autoceste i izgradnje novog Tunela Učka, u nekim se kompozicijama na trenutak može čuti i istarski prizvuk koji povezuje Istru s ostatkom zemlje u improvizacijskoj – jazz maniri. Elementi korišteni pri skladanju zvuka proizlaze iz esencije koncepta nestabilnosti – gudalo na kontrabassu, odzvanjanje željeznog zvuka zaštitne ograde pri udaru te repetirajući zvukovi prilikom prolaska kamiona.
Vedran Ružić
Izložba traje do 12. travnja 2022. godine i može se posjetiti od ponedjeljka do petka, od 12 do 20 sati.
Radi strogog poštivanja svih epidemioloških mjera, službeno otvorenje izložbe predviđeno je izvan HUiU galerije, na parkingu “preko puta”. Zbog ograničenog broja posjetitelja koji istovremeno mogu boraviti u prostoru izložbe, publika je u galeriji raspoređena u grupe po 5 ljudi.
Program HUIU galerije sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture i Zaklade Kultura nova