Nomen est omen. U mnogo je slučajeva tako, pa je tako i u slučaju ovog opusa radova u kojem Đani Bulić otvara pred promatračem svoja najiskrenija i najintimnija promišljanja o dobroj arhitekturi kroz monolitne volumene, skulpture u metalu. Točnije, više je riječ o tome da se Bulić bavi skulpturom, a osnovni mu je stvaralački i kompozicijski princip preispitivanje odnosa prostora i volumena što je osnovna problematika i u arhitekturi. Ako kao skulptor razmišljate na taj način, kako stvoriti volumen u međuodnosu s prostorom (i okolinom), onda vam je arhitektonska inačica toga, kako kvalitetno organizirati prostor volumenom, druga glavna preokupacija. Bulić je svoju konstantnu preokupaciju skladnim međuodnosom volumena i prostora, punog i praznog, i ovaj put sretno je spojio sa svojim istančanim i duboko promišljenim osjećajem za arhitekturu i stvorio niz volumena odnosno skulptura koje sugeriraju ideju o dobroj arhitekturi. I zaista, ovaj opus svojevrsni je manifest autorove ideje o dobroj arhitekturi i tome što bi arhitektura trebala biti, te predstavlja generalni komentar na prevladavajuću neuljuđenost organiziranja i uređivanja javnog životnog prostora kao posljedice nefunkcionalnih urbanizama i arhitektura koji su tek blijeda sjena “pravih” koncepata I ostvarenja i degenerirani pogrešnim principima i opterećeni suvišnim, međusobno nepripadajućim elementima.
Skulpture u metalu koje čine ovaj opus organizirane su u tri skupine, a trijada posjeduje jedan zajednički nazivnik: sve su skulpture nastale iz istog oblikovnog principa – univerzalne minimalističke forme, uvijek prisutne kod Bulića, koja otvara misaone ladice u kompleksnom (i vrlo individualnom) procesu asocijativnosti. Citatnost i parafraziranje unutar novog – za Bulićevo stvaralaštvo i uopće promišljanje, uvijek i zauvijek. I zaista, Bulić vrlo otvoreno zaziva osobno iskustvo, znanje i maštu svakog pojedinog promatrača i računa na niz različitih individualnih percepcija i doživljaja dok s druge strane vrlo suvereno superponira jedan jedini princip, a to je univerzalnost doživljaja ideje dobre skulpture, dobre arhitekture i u konačnici, dobre umjetnosti.
Velika skulptura stoji „sama za sebe“. Riječ je o cjelini koju čine dvije forme, dva prividno identična volumena koja pripadaju jedan drugom, jednina u dvojini. Za ovaj rad vrijedi isto što je sam Bulić rekao za jedan drugi vlastiti rad: „Dinamika međuodnosa volumena, prostora i ploha, njihovo istovremeno prožimanje, sjedinjavanje i razdvajanje, čini skulpturu energetski nabijenom.“ Simbolika i doživljaj ove kompozicije su jasni, treba ih osjetiti „na prvu loptu“ i instinktivno iščitati iz oblika koji su kod Bulića uvijek točno na granici apstrakcije i figurativnosti, i njihovih „larger-than-life“ dimenzija. Naravno da se tu čitanje odnosno doživljaj skulpture ne završava: slijedi svima znani polu-racionalni asocijativni proces koji je vrlo individualan i počiva na sakupljenom životnom i kognitivnom znanju te uvijek i prije svega, na mašti.
Drugu grupu čini serija od devet skulptura koje predstavljaju arhitektonske volumene ili točnije, impresiju arhitektonskog volumena i prije same realizacije u prostoru. Ova grupa skulptura objašnjava centralnu temu izložbe najavljenu naslovom, a tu je i postav koji definitvno usmjerava asocijativni mehanizam u smjeru arhitekture. Loša arhitektura puno govori, a ništa ne kaže, baš poput ljudi: puno je riječi I gestikulacije, puno „buke i bijesa“, a nigdje priče. Baš kao i tih devet skulptura, dobra arhitektura u pravilu ima jednostavan i čitak volumen, a daje puno prostora za život u najširem smislu te riječi. Želja je autora da ove skulpture izazovu istu senzaciju koju izaziva dobra arhitektura ili umjetnost općenito: da budi ono najbolje u nama, a to su radoznalost, zaigranost, mašta i rezultirajuć osjećaj sreće. U ovom dijelu opusa Bulić pronosi ideju o potrebi za humanom i humaniziranom arhitekturom i uljuđenim načinom života i doslovno volumenima evocira atmosferu ugode koju izaziva dobra arhitektura ili točnije, evocira ideju „arhitekture sreće”. I Bulić se priklanja mnogima koji su prije njega ispravno smatrali da je čovjek proizvod svoje okoline i životnog okruženja, a umjetnost općenito, posebno dizajn i arhitektura utječu na uobličavanje svjetonazora i „imaju utjecaja na sve nas (…) govore o vrsti života kakav bi se najprimjerenije odvijao oko njih i u njima. (…).“
Treću grupu radova čine dvije forme malog formata koje će se serijski “štancati” u većem broju. Dakle, deklarativno prodajni asortiman opusa i prilika da svatko po vlastitom estetskom principu organizira prefabricirane elemente u kompoziciju u vlastitom domu. U stilu je to s Bulićevim „populizmom“ koji gotovo da izvire iz nužde u ova po urbanizam i arhitekturu divlja vremena: potaknuti promatrača, a i društvo da obrate više pozornosti na mnogostruke i dalekosežne psihološke posljedice dizajna u arhitekturi odnosno svega čemu smo svakodnevno ili povremeno izloženi i što u konačnici uobličava naš svjetonazor. Kao i svaki najmanji komad umjetnosti s kojim smo u suživotu, tako i ovi mali industrijski proizvedeni komadi metala „pričaju o izvjesnim raspoloženjima koja žele potaknuti i podržati u svojim stanovnicima. (…) i u konačnici „pozivaju nas da budemo ljudi određenog soja“.
Gordana Trajković
