cracks that let the light in / pukotine kroz koje ulazi svjetlost – Helga Goran
…there is a crack in everything… that’s how the light gets in…
Leonard Cohen
Ekoton je prijelazno područje između dvije biološke zajednice, mjesto gdje se one sastaju i integriraju. Može se pojaviti na terenu kao postupno spajanje u širokome području, ili se očitovati kao oštra granična linija – uska ili široka. To je mjesto napetosti. Međusobni utjecaj dviju graničnih zajednica u prirodi poznat je i kao efekt ruba.
Ekološka, temporalna ili sukcesija poretka – proces je u kojemu se u staroj razvija nova struktura. U beživotnim područjima, gdje podloga nije u stanju održavati život, nastupa vanjski utjecaj i staro se povlači, a novo nastaje. U područjima u kojima je zamjetan neki poremećaj, na mjestu uklonjene zajednice koja je ranije postojala nastaje druga vrsta, jer stara nema više uvjeta za život.
U svakomu razdoblju određene vrste razvijaju sebi svojstvena obilježja života kako bi iskoristile posebne uvjete. Isprva samo mali broj vrsta uspijeva u poremećenome staništu. Nove vrste prihvaćaju se i modificiraju stanište mijenjajući životne uvjete. Te promjene omogućuju drugim vrstama da uspijevaju, čineći ih čak prikladnijima za modificirano stanište. Te interakcije utječu na obrazac i brzinu promjena. One su ili predvidive, ili nepredvidive i nasilne. Susret novoga i starog je ili homogen (zajednice jednako dominantne), ili je slika mnogoznačna (kada je svaki medij u drugi uključen u nedefiniranom prostiranju i granicama).
Vrhunac zajednice nastaje kada mreža interakcija postane toliko zamršena da nijedna druga vrsta ne može biti priznata. Ili kada kontinuirani poremećaji malih razmjera proizvode razne mješavine vrsta, pa svaka vrsta može postati dominantna.
Helga Goran koristi metaforu mikro(urbanog)protora, procjepa u pronađenom ili izgrađenomu okolišu, svojevrsnu mikrogeografiju običnih javnih prostora – za predstavljanje metaprostora koji temeljem urbaniteta ili prirode, iz apstrakcije uvodi temu neovisne strukture. To je struktura koja se nužno ne odnosi ili proizlazi iz programa/ sadržaja u kojemu se fizički nalazi.
Prikazani radovi – rub u svemu što trpi promjenu, pukotine u svemu kroz koje svjetlost ulazi – na dvojak način tretiraju poršine graničnih područja. Obilje unesenih vrsta u ekoton može dovesti ili do veće djelotvornosti dviju zajednica koje dijele prostor, ili se u zoni u koju se integriraju dvije zajednice (ili mnogi različiti oblici života koji žive zajedno) one često natječu za prostor.
Ako povežemo ovu metaforu i njenu predstavu prikazanu u fotografijama s vremenom u kojemu se nalazimo, ne možemo zanemariti činjenicu da nam je uslijed promijenjene dinamike utjecanja na nju priroda pravom mjerom uzvratila. Na svaki je način razvidno da je priroda odvibrirala u skladu sa silama koje su je vodile do ruba. Trenutno, mi se izoliramo, a ona se vraća ravnoteži, buja i obnavlja. Ta metafora samoregulacije kojoj nas priroda uči, ako pažljivo pratimo događaje i pažnju usmjerimo na protok energije i izmjenu tvari unutar sustava (što su glavne značajke svakog sustava), prenosi poruke života oko nas koje spoznamo kada na njega više ne utječemo.
Na novu zajednicu straha identificiranu s represivnom moći, na obrasce nametnute izvana, situacija će neminovno reagirati. Primijetimo u radovima promjene između dva sustava u fizionomiji, u vrstama … ispod svega stoji klin – zona fizičke tranzicije, jasnog razgraničenja i odvajanja živog i neživog, stvarnoga i varke.
Znamo da je spajanje sastavih dijelova glavna sila postojanja na svijetu. Tranzicija podrazumijeva intenzivno usavršavanje prema trenutnoj, novozadanoj slici.
Isprva šok novoga. Neizbježni sukob. Dilema: da bismo bili prilagođeni savršenstvu – da li trenirati, oponašati ili stajati u sjeni?
Ne, pustimo i osluškujmo promjenu.
Kada u tišini nelagode napravimo prostora i pružimo mu adekvatnu pažnju, stvari se odvijaju u mudrosti tijela i trenutka, pod otvorenim nebom, u prihvaćanju, iz mjesta gdje se nalazi pukotina…
Daniela Škandul
Helga Goran multimedijalna je umjetnica, rođena 1968. godine u Puli. Živjela je i radila na Novom Zelandu od 1996. do 2012. godine. Bila je finalistica za nagradu Anthony Harper 2010. Izlagala je slike, crteže, fotografije i video radove u galerijama Novog Zelanda, Srbije, Hrvatske i Austrije. 1995. godine diplomirala je na Odsjeku za voćarstvo i vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. 2007. godine završila je preddiplomski studij likovnih umjetnosti na Design & Arts College of New Zealand and WCAD, a potom i diplomski (Master) studij likovnih umjetnosti (fotografije) na Sveučilištu Massey u Wellingtonu 2011. Članica je HDLU i HDLUI. Trenutno živi i stvara u Puli.